Dovoljno dobar i dovoljno loš

Počeo bih sa dve svoje osobine: zavist i mazohizam. Čini mi se da se one nekako prepliću.
Evo, na primer, uzmimo situaciju od jutros. Lupam jaja da napravim prženice i, u trenutku kada želim da bacim ljuske u kantu za smeće, žena kaže: „U komposter, duco.“
U tom trenutku se u meni javi neki mali bunt, kao da se trgnem. Trenutak nakon toga kažem sebi: „Ma, ajde, Peđa, nema veze“, i odbijem prvi talas te „neke misli“. Međutim, „ona“ nailazi ponovo i polako me hvata u klinč, iz kog se ne umem iščupati, i u kom već počinjem da razmatram — da li sam trebao da reagujem, šta sam trebalo da kažem, ako sam uopšte trebao; nije li ovo sitnica koja nije vredna reakcije, i tako dalje. Uvlači me ponovo u neke dubine, i ja već zaboravljam šta je bio razlog moje ljutnje, već samo nastavljam da se ljutim na lik žene u mislima.
Pokušavam da se vratim na sam događaj, a da ne izvlačim zaključke. Pomaže na kratko. Prvi talas uspem nekako da odbijem, kao i u prethodnom slučaju, ali „ona“ mi se vraća i odvlači me sa samog događaja dalje u razmišljanja.
Dođe neko ružno vreme, tako zaključan u „njoj“, ali nailaze neke nove aktivnosti i impulsi i „ona“ gubi snagu, pa mi se opet vraća kasnije tokom dana, sličnim intenzitetom, u trajanju od 20-ak minuta.
Osećanja dođu, budu i prođu! — rekla bih Jasmina.

E, da se vratimo sad na sam početak. Zašto vežem „ovo“ za osećanje zavisti, praćeno unutrašnjom, zatvorenom ljutnjom, odnosno nekom vrstom maltretiranja samog sebe?
„Ovo“ doživljavam kao da nisam „to nešto“ uradio kako treba, odnosno kao kritiku, usmerenu ka meni, koja mi šalje informaciju da to nisam dovoljno dobro uradio — pa samim tim nisam dovoljno dobar.
Za šta?
Pa, nisam dovoljno dobro stvoren, skrojen, odnosno da postoji neki naopak deo u mojoj prirodi.
Tu, baš u tom delu, kao da osećam neku zavist prema ljudima, u ovom slučaju — supruzi, koja primećuje stvari koje ja ne primećujem, samim tim ih bolje radi od mene, biva bolji roditelj od mene i, dalje, sposobniji čovek od mene.

Gde ja vidim koren te i takve zavisti?
Kada sam bio manji, zavideo sam ljudima na različitim stvarima. Najčešće sam im zavideo na suvim dlanovima, dok su moji bili vlažni i teško je bilo s takvim dlanovima obavljati mnoge radnje, dok je istovremeno to trebalo prikrivati. Zavideo sam im i na toplim i suvim nogama, jer su moje uvek bile hladne i znojave, zatim na suvim i mirišljavim majicama, dok su moje uvek imale fleku ispod pazuha.
Međutim, nikad nisam otvoreno pokazivao zavist prema drugima — uvek je to bilo deo neke mazohističke igre unutar mene. Ona se često odvijala na sličan način na koji se i „ovo“ sada dešava, s tim što naboj nije bio ove jačine, pa samim tim nije ni ostavljao trenutni trag i tegobe kao što ovo sada ostavlja. Nekako sam to uzimao kao deo mene, deo — hajde da kažem — neke nerazumne igre sa samim sobom, ali nečeg što je pre svega igra — da, mazohistička igrica, ali bez jakog osećanja povređenosti i podređenosti.
Zato mislim da su dve moje osobine, koje se često prepliću, zavist i mazohizam.

Epilog:
Kasnije sam, tokom dana, ipak uspeo sebe iz te igrice da izvučem, tako što sam se prisetio da sam dovoljno pametan i dovoljno glup — dovoljno pametan za neke stvari, a dovoljno glup za neke druge, kao i većina ljudi koji me okružuje. Onda mi pade na pamet i koliko ljudi bi moglo i meni isto tako zavideti — te verovatno i zavide na nečemu — a ipak prihvataju sebe takvima kakvi jesu, sa tim svojim osećanjima, od kojih neka baš i nisu za ponos i diku.
To mi bi dovoljno da igricu nekako zaustavi, i da prihvatim sebe sa svim mojim „dovoljno zavidan — dovoljno mi zavide“ i „dovoljno brižan, a dovoljno mazohističan“, bar na neko vreme.
Mada, moram priznati, osta neki gorak ukus u ustima, a hteo bih da osetim sladak ukus pobede nad samim sobom — ili, možda lepše zvuči, sladak ukus izmirenosti sa samim sobom, poštovanja i prihvatanja.