Gde je moja duša?

Majka je govorila: „Sa svakim fino, ni sa kim iskreno.“

Da li se ona zaista pronalazila u tome, nisam siguran, jer je mama to govorila isključivo u očevom prisustvu, kao savet za neko naše buduće ponašanje, a opet je znala da se to ocu sviđa, jer je podržavalo njegovo mišljenje o ljudima i odnosima sa njima.
Oca, neiskrenog kakav je između ostalog i bio — opravdavao je drugi deo izreke, dok mu je početak ostavljao prostor da razmisli da ipak, u svoj toj svojoj prevrtljivosti, bira odelo pristojnosti i finoće kao pravilo ponašanja prilikom prikrivanje sebe.

I gde sam tu ja?

Pa, valjda negde između neiskrenosti i pristojnosti — zarez na pola izreke! Malo jedno, malo drugo.

E baš to mi sad mnogo smeta!

I baš zato hoću da menjam! Hoću da zarez iz izreke mojih roditelja, bude jedna sasvim nova izreka – samo za mene i samo o meni.

Zato i pokušavam da moju dušu ovih dana sagledam malo drugačije. Uvek sam se trudio da prikrijem mane (moje duše), da ih nekako progutam i u prvi plan istaknem razumevanje i vrlinu. U skladu sa izrekom — fino.

Zato sam i ja na „nju“ gledao kao na „nešto“ što treba i mora da bude prihvatljivo i dopadljivo ljudima oko mene više nego što treba da bude prihvatljivo i dopadljivo meni, a pre svega da bude ono što jeste. Sve u skladu sa rečju — „neiskreno“ — u maminoj izreci.

Šta je razlog tome? Spomenuta izreka? Da. A strah? Naravno. Mesec u Saturnu? Možda.

Danas se ne bojim da kažem da sam bio strašljiv, plašljiv — nedovoljno hrabar da se prikažem drugima onakvim kakav u stvari jesam.

Praveći uglačanu sliku sebe,  prirodu moje duše sam potiskivao, prikrivao, ne želeći da ga priznam — tražeći uvek i u svemu drugačijeg mene.

Eh, kad bi ovde bio kraj tamnim stranama moje duše, onda bi sve ovo stalo u par stihova. Ali ne lezi vraže — ima tu još toga naopakog.

Delovi moje duše su i sebični, i osetljivi, i isključivi, i skloni samouništenju — često bezosećajni za druge, bez razumevanja i poštovanja za iste, skloni zavisti i ljubomori prema istima — zagledani često samo u mene.

Da li mi je smetala što sam takav? Da.

Da li sam bežao od toga? Da.

Jesam li smeo to sebi priznati? Ne.

I šta sada?
Trenutno mi ne smeta što sam takav, jer sam rešio da se izmirim sa samim sobom, ukazujući poštovanje svim delovima moje duše — ne zato što to zaslužuju, nego samo zato što su moji. Iz najsebičnijih razloga, iz poštovanja prema samom meni.

Možda je sve ovo ustvari ono što nisam hteo da vidim — da ima oca u meni, u mojoj duši. Da priznam, izmirim se s tim i prihvatim delove oca u meni, u mojoj duši.

Zato ću odsad, nadalje i ubuduće maminu izreku „Sa svakim fino, ni sa kim iskreno“ okrenuti naopačke, a delom izmeniti, te će ona glasiti: „Sa sobom iskreno, a ni sa kim fino kome se takav kakav sam ne sviđam.“

Ili, drugim rečima, govoriću to što mislim, ne krijući to što jesam, i ne glancajući sliku o sebi, u želji da budem bolji nego što jesam, i samim tim finiji — prividno samozadovoljniji — u očima drugih bolji nego što sam, pa samim tim ili uzor drugima, ili uzrok zavisti drugih.

Svakoj osobi koja dotakne bilo koju od ovih „idealno loših“ strana dušice mi, skrenuću pažnju čim primetim (jer su ove misli i ponašanja meni nova i trebaće mi vremena za usvajanje, te se lako može desiti da se okrenem ka meni, ka „unutra“ — po nekom „misaonom automatizmu“) — izaći ću što pre „napolje“ i sasuti joj u lice moje mišljenje povodom rečenog ili učinjenog — jasno i glasno, braneći moju dušu takvu kakva je — iskazujući joj poštovanje i obuhvatajući je celu, sa svim onim „idealno lošim“ osobinama u mene utkanim.

Hoću da prihvatanje mene samog, onakvog kakav sam, od strane mene samog, bude načelo – aksiom , i hoću da osetim dužnost prema meni da poštujem mene — ne kao zarez, već kao novu mudru izreku.