Crtica 3 – Vivi i Lilijen

Dementno odeljenje na kome radim je podeljeno u četiri grupe. Zapošljen sam stalno na plavoj grupi i na njoj obično bitišem ako su ostale grupe popunjene osobljem. Osim «moje» plave grupe tu su i svetlo plava, crvena i zelena grupa.

Stalno zapošljene na plavoj grupi, mnogo godina unazad, su i moje koleginice Vivi i Lilijen.

Samim tim se nameće zaključak da će me baš one «uvoditi» u posao i uputiti me u sve izazove, tajne i čari profesije negovatelja ili bolje reći negovateljke jer je ovo pretežno ženska rabota.

Vivi i Lilijen su nasmejanih lica, predano i sa mnogo umeća prenose svoja iskustva na mlađeg kolegu. U svim radnim zadacima, poput, pomoći pri ličnoj higijeni – (čitaj sve od pranja kose i proteza do guzica i nogu), davanja lekova, pravljenja i serviranja obeda – one su, maltene, primer celom odeljenju. Čak bih i dalje otišao, a mislim da ne bi pogrešio ako bih rekao, među najboljima i u celom staračkom domu.

I mi se, Boga mi, njima i ponosimo.

Zamislite kakvu sam ja sreću imao i od kakvih stručnjaka zanat učim. Te divote, pa da sam mogao da biram, ne bi mogao bolje izabrati! To je sam krem de la krem nege Osla, ili bolje rečeno, dela grada «Severna plaža» gde po rečima Lilijen žive «samo fine gospođe».

To šta su pričale, delom sam razumeo, ali sam, avaj, taj isti deo još brže – izgleda zaboravljao.

‘Ajmo sada sa reči na dela!

To šta su pokazivale, nisam imao problem da vidim i relativno lako sam mogao steći uvid u različite tehnike kupanja, zapiranja, češljanja, razmazivanja raznoraznih kremica, seče noktiju i tako dalje.

Pokazne vežbe sam kao pažljivi šlušalac, gledalac i «mlađi praktikant» (što bi rekao Pantić),  pratio ali mi samo usvajanje i ispoljavanje nije izgleda išlo od ruke.  

Uf, a sada dolazi teži deo. Mudrovanje!

Koliko je teško raditi nešto za šta se nema interesovanja – nije lako ni predstaviti, a kamoli priučiti. Nije da ne želim, rekao bih, ja, želim da budem dobar u svom poslu negovatelja, ali bivam često, što se ono kaže – nesnađen . Odnosno sva sitna (i ne samo sitna), ali važna delovanja (da ih sada ne nabrajam) ka finim gospođama, nekako zabrljam kada treba da se pokažem u ovim veštinama.

Ali, Bože moj, naučeno treba praktikovati da bi postalo veština! A za to treba vreme. Dajte vremema – vremenu! – reče neko nekada!

Dobro, videćemo – na šta će ovaj nauk na kraj izaći i koji nivo tehnike u nezi ću postići svojim talentom, trudom i interesovanjem, ali nisam siguran da je “plava grupa” dobila saigrača koji je dorastao zadatku, a ni da Vivi i Liliijen vide u meni naslednika koji će ih dostojno zameniti i kome će predati vatru, baklju, a što ne reći i olimpiski plamen, nasleđa “plave grupe” – jednoga dana kada u njima počne da jenjava i gasne.