Crtica 10. Ćerka vrača iz Etiopije

Predrag Aleksić, Fredrik Aleksandersen KAKO SAM UČIO DA ĆUTIM . Crtica 10. Ćerka vrača iz Etiopije

Snažan utisak na mene je ostavila ova žena koja ima nekih četrdesetak godina. Crnkinja, prosečne ženske visine i težine, sa pletenicama kose uvezanim nekako čudno po obodu glave. Takva frizura je činila njen profil nekako trouglastim, a opet, ako biste je gledali licem u lice, njen oblik glave je podsećao na nekakav iskrivljeni, nepravilni četvorougao – naopak trapez. Od brade ka levom uhu, duž vilične kosti, prostire se na njenom licu tačkasta tetovaža. Ako se čovek ne zagleda malo bolje u taj tatoo, može se prevariti, i pomisliti da je u pitanju neka alergija, ili bubuljice.

Kao i svi drugi ljudi, gledao sam njeno lice krišom, jer nije pristojno zuriti u nekog, posebno ako je tako očigledno različit. Često sam bacao kratke poglede na nju, onako ovlaš, kao usput, pokušavajući da u tim kratkim intervalima uhvatim što više od njenih crta. Bojao sam se da će se uvrediti ako samo malo duže zadržim pogled na njoj, da će me shvatiti pogrešno, i svojski sam se trudio da me nikada ne vidi kako je posmatram. Ta aktivnost je iziskivala veliku koncentraciju i napor, naročito kada to pokušavate usred posla u staračkom domu. Međutim, moja facinacija njenim licem i pojavom je bila vrlo jaka, kao da je proizvod magije nekog afričkog vrača. Strpljivo bih čekao pravi momenat da se ona pojavi, kako bih mogao da pogledam to za mene toliko čudno i neobjašnjivo biće. Onda bih nasamo pokušavo da rekonstruišem to lice u sećanju, ali ono je uvek izgledalo drugačije; Hawi (tako se zvala) je bila neuhvatljiva kao antilopa koja beži od gladnog geparda. Nije se dala uhvatiti, stalno je menjala pravac i brzinu, raspaljujući moju ionako neobuzdanu maštu.

Svoje sagovornike je slušala pažljivo i skoncentrisano, kao da pokušava da čita njihove misli. Njene oči su crne i pune sjaja; kada me pogleda njima, izaziva kod mene neko strahopoštovanje. Ne umem to da objasnim, ni vama, a ni sebi. Kao da je njen pogled dopire iz neke druge dimenzije, vremena i prostora. Kao da govori više o meni nego o njoj, kao da me tim pogledom čita kao otvorenu knjigu. Proročke oči ima Hawi. Bio je to osećaj, instinkt koji me cesto varao ali… Ona je unapred znala šta ću joj reći, bila je vizionar. Dok sam govorio ona je ćutala i slušala. Morao sam dobro da pazim šta pričam, jer je Hawi sa profesorskom ozbiljnošću slušala moje priče o trivijalnim dešavanjima u staračkom domu; imala je stav profesora na ispitu, a ja sam se ponašao kao brucoš koji nije dobro savladao gradivo. Zamuckivao sam i pravio duge pauze između reči, te je moj tarzanski norveški zvučao još gore nego što je zapravo bio.

Međutim, kada bi progovorila njene oči bi postajale blage i tople; u trenu bi se izgubila ona oštrina koja je bila u njenom pogledu dok je ćutala i slušala. Naš razgovor bi onda uplovio u „mirne vode“. Pitao sam se kada je radila ove tačkaste tetovaže na licu, i šta one predstavljaju? Počeo sam da nagađam u svojoj bujnoj mašti razloge za tako čudan potez.

Ako se kod nas deca pogružavaju u svetu vodu pri kršatavanju, tako se kod njih u Etiopiji posle nekog svetog čina utiskuju te tetovaže kao znak da je dete blagosloveno. To je verovatno rađeno u njenoj ranoj mladosti, jer te tačke su se širile kako je njeno lice i telo raslo.

Ali da se vratimo na njene oči, koje su i vinovnik ove moje priče; interesovanje za njenu čudnu tetovažu i kosu došlo je kasnije. Proročke oči koje su se menjale u zavisnosti da li vas sluša ili govori – od strogosti i vizionarske ozbiljnosti do blagosti i majčinske samilosti. Ta tranzicija je bila toliko fascinantna i zagonetna, da me je prosto terala da pokušam da je odgonetnem i rekonstruišem. Zašto je ova žena toliko posebna? Nigde nisam sreo osobu koja je odavala takav utisak. Pitao sam se da li i drugi ljudi doživljavaju Hawi na isti način? Nisam smeo nikoga da pitam direktno, plašeći se da će ona to sigurno doznati, te sam zato pažljivo i iz prikrajka posmatrao njene razgovore sa ostalim kolegama. Ono što sam mogao da vidim jeste da su se svi ponašali drugačije u razgovoru sa njom. Postajali bi ozbiljni, snishodljivo se smešeći i klimajući glavom na svaku njenu reč. Svi Norvežani su inače često lažno ljubazni u poslovnoj komunikaciji, ali čak i za njih, ovo je previše. Hawi je imala taj uticaj na ljude.

Padale su mi svakave lude ideje na pamet: možda je stvarno ona ćerka nekavog plemenskog vrača; njen otac, stari i sedi vrač, imao je samo ovu jednu ćerku. Zavolevši je puno, gajio ju je kao da je sin naslednik, uvodeći je postepeno u svet magije i onostranog. Sve tajne faraonskih vračeva na dvoru Tutankamona, bajalice i i artefakti animističkih šamana, retke knjige koptskih mistika i posvećeneka u gnozu, sve je to stari vrač je preneo na svoju pametnu ćerku Hawi.

I evo nje sada u Norveškoj, gde radi kao negovateljica, jer je u Etiopiji njeno pleme na ivici života i smrti zbog suše. Već decenijama njen narod umire od gladi, a ceo zapadni svet okreće glavu. Tek poneko želi da im pomogne. I tako, ona, koja je kći plemenskog vrača, ona koja toliko ume i zna, radi posao koji norvežani izbegavaju, i skoro sav novac šalje svom plemenu da ne bi umrli od gladi.

Nikada nisam zeleo da proverim je li barem nešto od ovoga što sam izmaštao istina. Bilo mi je lepše da u mojim mislima evociram ovakvu, makar i lažnu uspomenu na Hawi. Za mene će ona uvek ostati ćerka etiopskog vrača, bačena igrom slučaja u ovaj starački dom.