Crtica 9. Šefice

Predrag Aleksić, Fredrik Aleksandersen KAKO SAM UČIO DA ĆUTIM . Crtica 9. Šefice

Zašto baš šefice? Zašto ne šefica? Pa, zato što ih je dve, naravno. Jedna organizuje ljude, dok druga organizuje sredstva. Odnosno, jedna deli radne zadatke, dok druga deli pare -nadoknadu za obavljeni rad, koja je inače veoma visoka. Ovom logikom bi se moglo zaključiti da je Heli, koja je zadužena za novac, darežljivija.“ Žena koja deli pare, mora biti lakša za saradnju“, naivno sam razmišljao. Međutim, teorija je jedno, a praksa drugo. A možda i nije tako, jer oni koji barataju sa novcem moraju biti oprezni. A oprez povlači za sobom ozbiljnost, za kojom ide odgovornost, a ova odgovornost čini da ljudi imaju krut stav, a krutost ostavlja utisak sirovosti i bezobzirnosti. No, moram da priznam da svaki put kada se nađem u blizini ove dve žene osećam neki nemir i nelagodnost. Kao da sam uradio nešto naopako i ružno, pa osećam da ta osoba zna šta krijem, i samo čeka pravi momenat da mi uputi kritiku. Ne znam da li ovaj osećaj krivice u prisustvu šefa imaju svi ljudi, ali ja svaki put sam se susretnem sa jednom od njih, sebi izgledam kao dete uhvaćeno na delu dok krišom jede čokoladu. Jako neprijatan osećaj za momka u najboljim godinama, nekako vas čini detinje ranjivim i slabim. Razumeo bih da sam uradio nešto loše, pa da se tako i osećam, ovako nemam razloga za to, a opet mi je neprijatno kada sam blizu njih dve.

Prva šefica, Heli, zadužena je za novac. Ona nas isplaćuje, naša plata je u njenim rukama. U belom svetu to ne znači da je ona gospodar naše sudbine, ali ipak odlucuje o nekim strarima kao na primer….. Jedan njen postupak me je naterao da pomalo preispitam svoje mišljenje o ovoj osobi. Desilo se to u treceg mesecu mog radnog odnosa, sedmog dana po uzimanju „bolovanja koje dajete samom sebi“, koga Norvežani zovu egenmelding. On je neuobičajena aberacija liberalnog kapitalizma, svojstvena socijalnim državama kojih je sve manje i manje. Skandinavija je možda poslednja oaza welfare state-a. Odlazak kod lekara je nepotreban da bi ste uzeli ovu vrstu bolovanja. Imate pravo da 24 dana godišnje odsustvujete s posla a da niste isli kod lekara niti kristili odmor. Egenmelding se može uzeti u trajanju od jednog do osam dana, a posle osam dana morate ići kod lekara. Pa sada je na vama da izaberete: tri puta godišnje po osam dana, ili možda 24 puta godišnje po jedan dan. Mogućnost kakva se samo poželeti može. Takvo odsustvo sa posla je 100 % plaćeno , a da bi ste dobili novac, potrebno je da tokom naredne nedelje popunite jedan obrazac smešnog sadržaja. Taj obrazac je čista formalnost, ali vas ta formalnost čini bogatijim za 120 eura po danu, odsustva. San svakog lezilebovića sa Balkana ( a i šire) – ne raditi, a primati platu. Utopija koja postaje stvarnost, Kafkin obrnut „Proces“, poraz Orvelove „Životinjske farme“.

Ja sam u svom trecem mesecu rada u Norveškoj „bolovao“ tri dana. Moj prvi egenmelding. Tokom naredne nedelje kada sam trebao da ispunim onaj obrazac smešne sadržine, stalno sam se prisećao ove obaveze, a onda je istog trenutka zaboravljao. „Ima vremena, sutra ću…“, ponavljao sam sebi sve one standardne fraze prvaka u odlaganju obaveza.

E tu nastupa moja šefica Heli, koja je zaslužna za ovo malo slova napisanih, i 360 eura sačuvanih ( u mom džepu). Mogla je i da me ne podseti, da se napravi luda, da me precrta na svom podugačkom spisku obaveza. Ipak, pored svih svojih obaveza, ona se setila mene i jednim šaljivim pitanjem rešila moj slučaj: „Hoćeš li ti da dobiješ novac za egenmelding ili ne?“, upita me Heli, usana izvijenih u blagi smešak koji je pokušala da prikrije, ali bez uspeha. Ovo pitanje me pokrenulo…preko trista virtuelnih eura čeka negde da ih pokupim i materijalizujem na svom računu! Te ispunih taj obrazac koji mi je oduzeo celi minut da ga popunim sve sa mojim ocajnim poznavanjem norveskog jezika. Toliko je ta obaveza trajala.

Šta reći za ovakav postupak moje šefice? Fer i korektno, i nadasve, neočekivano. Kada bih ga realno sagledao, rekao bih da je veoma brižan, kolegijalan. Ako bih ga stvarno hteo pohvaliti, okarakterisao bih ga kao kavaljerski, širokogrud. Ko sam ja njoj, da ona mene podseća na nekih 360 eura? Zaista, ona je mene častila sa tri glave evrića, (na koje sam, naravno, imao pravo), ali sam vrlo lako, mojom greškom, mogao ostati bez njih. Dakle, ona ipak nije surovi i proračunati ekonomista. Odjednom se u njenom karakteru pojavila crta rasipništva-doduše, jako malog rasipništva za moje apetite, ali velikog za norveški mentalitet.

Tek sada kad ovo žvrljam po papiru, vidim koliko me je taj njen postupak dirnuo. I odjednom imam potpuno drugačije „čitanje“ njenog lica: tu sada vidim ljubaznost i finoću, mnogo više nego rezervisanost i sumnjičavost. Njene stroge nordijske crte postaju u mom sećanju sve mekše i mekše; Heline sive oči boje norveških fjordova sada vidim kao najlepše plavetnilo toplih tropskih mora. Heli više nije tako strašna.

Što se druge šefice tiče, uvek sam osećao neku obavezu prema njoj, kao da me nečim zadužila, pa sad ja na rate treba to da joj otplaćujem. Između ostalog, ona je ta sa kojom sam razgovarao na intervjuu za posao i koja me je primila u radni odnos. Osećaj duga prema njoj je trajao kratko vreme, jer ona je svojom širinom, kako fizičkom, tako i duševnom, veoma brzo skinula to nepotrebno breme sa mojih pleća. Unela je u naš odnos poverenje koje vlada među dugogodišnjim prijateljima. Vrlo dobro je umela da osluškuje raspoloženje zaposlenih što je redak dar, zaista. To njeno interesovanje za zaposlene prevazilazilo je okvire profesionalnosti; to nije bila poza, njeno „kako ste“ je imalo težinu i smisao, a njen osmeh pri susretima u hodniku nikada nije bio FALSK SMIL. Davno sam pročitao u jednom biznis priručniku jednu lepu rečenicu o tome kako da se radnik koji radi za nekog oseti vrednijim nego što jeste. Potrebno mu je reći samo da on radi sa tobom a ne za tebe. Tako čoveku daješ na važnosti i činiš da se oseća lepo i korisno. Pretpostavljam da se tako osećaju svi koji rade sa Kristinom. Ona je u neku ruku glavna sestra na mom odeljenju. Ta žena nosi veliki teret odgovornosti, ali se to ne može videti na njoj. To je odlika velikih ljudi. Nikada se nije postavljala prema zaposlenima kao nadređeno lice; prema svima je imala topli ljudski pristup, iskren, pažljiv, ali bez snishodljivosti i patetike. Za razliku od nje, šef staračkog doma je jedan vrtirep koji se retko pojavljuje, a kada se pojavi, tada je u društvu dve pudlice. Pa sad vi vidite. Ako je šef vrtirep, onda je doktor koji se pojavljuje jednom mesečno vetropir. Međutim, ni jedan ni drugi nemaju neku komandnu odgovornost nadamnom, tako da ih, hvala Bogu, retko viđam.

Zadovoljan sam sa moje dve šefice. Bolje i nije moglo biti, s obzirom da ni u snu nisam mogao pretpostaviti da ću imati žensku osobu za šefa – i to ne jednu, nego dve ! Situacija koja je u početku podsećala na najgori košmar, vrlo brzo se preobratila u najlepši san.

Neka me neko uštine, možda zaista sanjam.