Crtica 1. Korak napred, nazad dva

I tako se ja u svojoj trećoj deceniji života otisnuh u svet da tražim nešto što i danas, posle pola godine života u Norveškoj, ne znam šta je.

Tražio sam posao, prvih dana intenzivno, a potom sam intenzitet smanjio, jer se nisam baš najbolje snalazio u prostoru. Bukvalno sam tumarao, pomiren sa sudbinom da posao neću naći, a opet imati dobro opravdanje kod roditelja jer sam tri meseca ( koliko je trajala moja jobb – searching visa) uporno tražio posao. Majka će reći: “ pokušao je”, otac će reći: “nesposoban”, ali to neće biti ništa što nisam i pre čuo.

Medjutim, nađoh posao, posao koji sam poznavo jos manje nego što sam poznavao norveški jezik ( a koliko sam poznavao jezik, naslov Vam moze reci nesto vise o tome ). Učio sam ga devet meseci, dok sam u staračkom domu u Risnu volontirao četiri dana setkajući se u lekarskom odelu, po odeljenjima kao direktor ustanove.

Inače, po struci sam student, koji je studirao tri fakulteta, veoma neuspešno. Sa trogodišnjom višom školom je išlo nešto bolje, hoću reći, završio sam je uspešno i USPEO U ŽIVOTU !!!

Da tražim posao posle dvanaest, trinaest godina mukotrpnog i iscrpljujućeg studiranja, nije mi padalo na pamet.

Taman sam se fino organizovao; ustajanje , doručak, novine ( kad kažem novine, mislim ”Politika” ) učenje norveškog jezika, džoging, ručak, popodnevni odmor pa pijančenje ili trežnjenje zavisno šta sam predhodnog dana radio. Čekajući tako da se proda neko imanje, uzmem svoj deo kolača i uživam u preostalom delu života. Porodična penzija, kako sam nazvao mesečna primanja od roditelja, najčešće od majke, redovno su stizala.

Majka je, inače, svoju platu slala za mene i mlađeg brata koji je u početku krenuo mojim stopama, ali je ipak otišao ”stranputicom”, tako da će verovatno posle 8-9 godina studiranja, završiti fakultet.

Ta takozvana porodična penzija bila je dovoljna da podmiri moje troškove. Ušuškan u tih 250 evra i jorgan u svom stanu puštao sam godinama da život teče mimo mene, okupavši se povremeno u tu reku zivota, a Boga mi, ponekad hvatajući i maticu, puštao da me nosi. Retko sam plivao a iznenada treba plivati, u život se uključiti.

Raditi, sarađivati, zarađivati, pa na kraju i trošak. Ajde da ne preterujem za onaj poslednji deo, trošenje sam i poznavao. Bili smo poznanici, čak i dobri prijatelji kroz drugu i treću deceniju mog života, ja i robno-novčana razmena.

No dobro, idemo dalje… Gde smo stali? Nemam pojma. A da, kod raditi, sarađivati…

Dva završena kursa norveskog jezika i nijedan jedini dan radnog iskustva bili je moji aduti.

Nekom srećnom okolnošću, ja i ”elegantno popunjena šefica” mojih godina, našli smo zajednički jezik ”pod intervjuom za posao”. Ja sam ćutao, pozirao i kratko odgovarao sa DA ili NE, a ona me pitala mnogo toga sto ja nisam razumeo.

Radost zbog nađenog posla je tako izazvana. Ne sluteći kakvi mi izazovi predstoje, radovao sam se naredna dva meseca dok sam čekao odobrenje da započnem radni vek, tj. radnu dozvolu kako se to već zove.

Da čovek mora dobiti dozvolu od nekoga da bi počeo da rmbači i jos da bude zahvalan – da nije malo mnogo?

No, tako to biva.

Prvi dan na poslu je bio pravo otrežnjenje za mene. Otvorio mi je širom oba oka. Dobro sam prošao kad mi ne ispadoše i kad ih tada ne izgubih. Da kucnem u drvo, služe me i dalje.

Iz debele životne hladovine u kojoj sam obično odmarao i čekao rostilj, prebačen sam pravo na – roštilj, roštilj života.

Mozete li da zamislite početak na poslu na kome nemate nikakvo iskustvo i na jeziku koji poznajete kao što poznajete svog pokojnog dedu koji je umro pre nego što ste se uopšte i rodili.

Da, znate ga sa fotografija i malo su vam pričali o njemu. Toliko je i moje znanje jezika bilo, malo su mi pričali o njemu na casovima, a sa slika iz atlasa poznat mi je oblik države.

A da – čuo sam i da je zemlja dobra za život, kao što sam i za dedu čuo da je dobar čovek bio.

Da li vam je poznat osećaj kad imaš toliko toga da pitaš, kažeš, prokomentarišes, a ne usudjuješ se ? I to nije nešto što je kratkog veka već nešto što traje i traje…

I kol’ko ce još, Bog sami zna.

Prvi dan na poslu je počeo kao i svaki naredni radni dan, predajom raporta. To je jedan veoma ozbiljan razgovor između osoblja, bolničara koji završavaju smenu i negovatelja koji počinju svoj radni dan. Tema raporta su stanovici doma i dešavanja u vezi sa njima tokom predhodne noći, odnosno prethodne smene, u kojoj su ovi koji pričaju (predaju raport) radili. Ovaj razgovor je jednim delom razuman i sastavljen od kratkih izveštaja o tome ko je od ”starina” spavao, ko je bio budan ili se probudio, pa opet uspavao, imao bolove, bio nemiran ili agresivan. Drugi deo raporta je neka nebitna informacija, pitanje ili anegdota koja se desila u prethodnoj smeni.

Kao i u mnogo čemu, tako se i tokom primo-predaje raporta u ovoj zemlji preteruje. Tako se tokom promene smene može čuti da li se neko usrao u pelene, ili se pored pelena usrao i u gaće, odnosno da li je imao stolicu ili se baš ispraznio. Pa onda dalje, da li je baba od 90-tak godina pojela jedno parče hleba ili cijele tri polovine parcadi. Čuda li velikog da starca od 80 godina boli malo stomak. Da nije, kumim te Bogom, kakva bolest napala tu mladiku, tu makanju, a život je tek pred njim. Šta li ce kukavac da radi, kad ga već u ovim godinama boli stomak. Na mukama će za života biti.

Sad i ja preterujem i karikiram, ali može mi se. Verovatno sam malo ljubomoran, jer mene niko ne pita kako mi je, niti se imam kome požaliti.

Malo što sam ja od toga sta su oni pričali tokom raporta tada razumeo, a i sada kad ovo žvrljam nije bolje. Pa šta sam radio? Pozirao, odnosno sa prividnim interesovanjem značajno gledao osobu koja priča, i pokušavao da na osnovu izgleda te osobe stvorim neko mišljenje o njoj i tako ubijem vreme i naravno, molio Boga da mene niko ništa ne pita. Tako su i ove crtice nastale kao plod mog nerazumevanja jezika i zelje da svoj mozak malo zaposlim, da ne bih izgledao kao najgluplji čovek u prostoriji.

Nije da nisam, u početku sam kao strpljivi slušalac pokušavao da dokučim o čemu pričaju, ali džaba ti strpljenje burazeru kada reči ne znaš. Možeš biti satkan od strpljenja, nema vajde. Za to je potreban rad na jeziku i strpljenje. Drugim rečima vreme i trud. A ja u najboljim godinama, nit` mi se uči, nit` imam vremena.

Sve dok nisam bio upitan za nešto, ja sam zamisljao žene koje rade sa mnom. Zamisljao njihova detinjstva ili sadasnji položaj, događaje koji su prisilili koleginice da napuste rodnu grudu i presele se u stranu zemlju u potrazi za srećom ili korom hleba. A siguran sam da su sve nekom mukom prinuđene dospele ovde. Bilo mi je potrebno da žalim nekog drugog da bih sebi olakšao, odnosno da ne bih sebe sažaljevao. Dakle, tražio sam jadnije od mene.

Norvežanke su vec druga priča.

Ne bi rek’o da je ijedna od njih prisiljena da radi ovo, ali navika, solidna zarada ili nezainteresovanost za nekim usavrsavanjem drzi ih ovde u starackom domu. Verovatno bi vecina njih trazila neki drugi posao, iako o tome ne govore ili govore a ja ih ne razumem. Zaista ne verujem da bilo ko može naći izazov u ovom poslu. Barem se meni mladom tako čini.

Evo baš sad mi ode pogled na neku cedulju sa stanovnicima doma koju sam napisao u prva tri dana obuke, pa možda bas da počnem od tog trenutka.

Nekoliko norveskih imena sam cuo pre pisanja te cedulje i kad bih rek’o da su prva, lagao bih. Ali to su sigurno prva norveska imena koja je trebalo zapamtiti, jer zene sa kojima sam radio imaju na uniformama pločice sa svojim imenima, tako da ih nisam morao pamtiti. Imena korisnika doma sam morao zapamtiti, jer kako im se zaboga obratiti, a ne znam im ni imena.

Kako da znam u kojoj sobi koja spava ako ne znam kako se zovu. I opet sve zene na mojoj grupi. Ne bas zene,više, starice, ali opet kazem: “sto je mnogo-mnogo je.” Koleginice i starice.

No dobro, zene nisu problem ovdje, vec je problem kako imena tih zena zapamtiti, kako znati koja u kojoj sobi spava, i na kraju – kako prepoznati zenu koja se zove tako i tako. Kao plod mog interesovanja za tu temu nastala je i ta cedulja. Na njoj je pored broja sobe i imena doticne starice, stajalo i nesto sto mi je upalo u oko, a moglo bi biti tkz. memorijska kuka. Papiric je izgledao ovako:

301 ELSA – nervoza,

302 INGEBORG – sto se moli Bogu,

303 INGA – mirna, prvu si je stelovao(presvukao, zaprao, promenio pelene)

304 JUDIT – bolovi u stomaku,

305/1 JORUN – lakirani dugi nokti,

305/2 ÅSE – nasmejana,

306 ASTRID – sto pljucka stalno,

307 GRETE – kriva

To je bio papiric. Pa hajde sada da ga malo pojasnimo.

301 ELSA – nervoza

Zasto nervoza? Pa zato sto gospodja tesko podrhtava i ta slabost joj izaziva nemir, koja ona u svojoj glavi pretvara u agresivnost ili strah. Prepuna je Elsa nakupljenog nezadovoljstva i iz nje izbija tvrdoglavost pubertetlije. Upucuje mi cesto uvrede, ili mi prebacuje za nesto. Njen pogled je pogled coveka koji gleda nemocno ali preko; medjutim, prevario bi se neko ko bi (je osudio) sudio njoj zbog toga. Ja prema njoj osecam neku mesavinu simpatije, podrugljivosti i sazaljenja. U nekim trenucima mi je tolko zabavno sa njom da joj sve oprastam, na keca.

302 INGEBORG – sto se moli Bogu

Debela stara zena koja prica kako je celog zivota bila vitka. Cuvsi njenu zivotnu pricu od koleginica, ja je u kratkim crtama, prenosim na papir. Nije se udavala, zivela sama ceo zivot, po struci knjigovezac, po dolasku u dom prodala stan i dobar deo poklonila crkvi. Ili nije imala kome, ili je mislila da niko nije zasluzio, ili nesto trece. Mislim da pripada onoj vrsti ljudi koja se pod starost umili i spusti gard, pogodjeni bolescu, u strahu za svoju dusu i njene bestjelesne puteve nakon smrti. Vreme za koje INGEBORG zaboravlja je jedan minut, a voli da se raspituje po pravilu za iste stvari: gde sam ja, kad cu kuci, verujem li u Boga, kako se zovem i jos par pitanja koja ona vrti u krug.

Pa ti odgovaraj sokole i umiruj dusu, zeni kojoj je utesna rec cesta potreba. Nesto vise o tome kako sam merio da INGEBORG zaboravlja stvari u roku od jednog minuta, naćicete kasnije u ovoj svesci.

Mnogo gastarbajtera sa Balkana bi trebali koristiti metode koje sam primenjivao na dementnom odeljenju starackog doma Severni Pasnjak ( Nordseterhjemmet ) na Severnoj plazi (Nordstrand) u Oslu.

303 INGA – mirna, prvu si je stell – ovao(presvukao, zaprao, promenio pelene)

Ne secam se sada dok ovo pisem da sam je prvu ”stelovao”. Ali ako sam- neka sam, jer je ova zena za saradnju najlaksa. Mirna, dementna i pokretna. Jede i spava. Ponekad se tako nasmeje nekoj budalastini koju ASTRID ili INGER naprave, da joj suze poteku. Tri stvari je zanimaju: hoce li biti grmljavine? Da li joj je kosa ocesljana? Kolko je ljudi u prostoriji u koju odlazi?

Kafu ne odbija. Ako bih vec morao da bolujem od ove ”neljudske bolesti”, pozeleo bi da budem kao INGA.

304 JUDIT – bolovi u stomaku

Miss JUDIT LAJN, tako sam je zvao, jer joj je prezime Lein. Bolovi u stomaku, za koje nisam siguran da li su stvari ili umisljeni. A i nju sam jednom prilikom cuo kako konstatuje da ni ona ne zna da li je boli ili joj se samo cini. Ne prodje dan da se ona ne pozali na stomacne tegobe, a na poslu zenice pricaju da cak ni na vencanje svoje cerke nije otisla zbog bolova u stomaku. Dok ostale babe na mom odeljenju jedu u kuhinji ona obicno obeduje u svojoj sobi. Pokretna i veoma agilna, a desi joj se da ceo dan provede u krevetu. Kolege kazu da ima zanimljive komentare pa im je draga zbog toga, ali ja je slabo razumijem, tako da je samo simpaticna, i ni po cemu je ne mogu izdvojiti.

305/1 JORUN -lakirani dugi nokti,

Prema ovoj zeni imam neko cudno postovanje. Valjda zbog njenih negovanih dugih crvenih noktiju. Tiha starica, damskog drzanja. Malo pita, malo jede sama obavlja svoju licnu higijenu i ponasa se kao da ne postojim. Ne moze bolje.Veoma zahvalan pacijent ako se uopste neko takav moze nazvati pacijentom.

305/2 ÅSE – nasmejana,

Nasmijena stara zenica, kratke kose uvijena u viklere , siri stalno oko sebe neki cudan miris laka za kosu ili frizerkinog skorasljeg rada. Nekih kovrza koje odvratno mirisu na neku hemiju iz frizerskog salona. Kasnije sam saznao da se to zove permanent. Nasmejana, bez ikakve potrebe za pomoci, resava ukrstene reci i baulja okolo, brbljajuci nesto stalno i komentarisuci sve i svasta. Verovatno tako vec godinama pokriva svoju demenciju. Njena cerka prototip njen samo 40 tak godina mladji, cesto dolazi u posetu raspitujuci se za majku i resavajuci ukrstene reci sa njom. Izuzetno prijatna zenica koja ,imam neki osecaj, ovde nalazi neki svoj kutak za odmor i druzenje sa majkom tako da ne volim da ih uznemiravam, ama uopste.

306 ASTRID – sto pljucka stalno,

Bivsa balerina, izuzetno pokretna – a nema. Nema zube, pa je to verovatno razlog sto joj pljuvacka curi cesto niz bradu. Sa pljuvackom se cesto igra tako sto je razvlaci izmedju prstiju, usisava ponovo u usta, ili brzo izdisuci vazduh prska pljuvackom sve okolo. Pored igara sa pljuvackom, lupa rukama o sto ili o butine, udarajuci neki jednostavan ritam. U pauzama izmedju lupanja i igranja sa pljuvackom ako je malo uznemirim ili sednem na neko mesto sa koga ona gleda u nesto njoj interesantno, na licu joj se pojavljuju grimase od kojih ja cesto prasnem u smeh. Prava komedija nastaje kada ASTRID sedne za sto pored INGEBORG i INGE. Odnos izmedju njih tri se tada pretvara u odnos izmedju roditelja i neposlusnog deteta. Dok INGEBORG ljutito uzvikuje: ”Prestani da lupas!”, ”Issssss!!!”, ”Ne igraj se s pljuvackom!” ASTRID nastavlja svoju igru ne obaziruci se na pridike sa susednog stola. I u tim trenucima se smejem do suza. Da nje nema na poslu bi bilo mnogo dosadnije. Kao sto se ona igra sa pljuvackom tako i ja volim da se poigram sa njom. To nju malo uplasi, ali znajuci da to sve radim iz miloste, ne izaziva grizu savesti kod mene. Stipanje i razvlacenje obraza su mi omiljena zabava sa ASTRID. Njeno lice u tim trenucima poprima cudan izraz, iskolaci oci i ubrzano dise.

307 GRETE – kriva

Mila starica koja izgleda kao znak pitanja. GRETU kao i ELSU posecuju svaki drugi dan na smenu sin i cerka. Te posete mi povecavaju obaveze na poslu jer se tada moram uozbiljiti i izigravati neku zaposlenost. Izbegavam ih sto zbog stida koji u meni budi nepoznavanje jezika i nerazumevanje pitanja, ili obaveza koje prema njihovim roditeljima imam. Iako su izuzetno prijatni ljudi, daleko od toga da se radujem njihovom dolasku i da ih sa nestrpljenjem iscekujem, vec naprotiv, jedva cekam da im vidim ledja.

No da se vratim na ovu staricu koju krase sledece osobine. Gundjanje i isprekidano mumlanje sebi u bradu meni su tako dobrodosle, da mi je ona pored INGE najmiliji pacijent. Jednostavan je razlog zasto mi je toliko mila – ne zna da govori, ne razumeju je ni norvezanke, a kamoli ja. No pokretna je GRETE, noge joj dobro sluze za razliku od ruku. Ne, nisu joj ruke nepokretne – ona ih pokrece, ali se ne sluzi njima dok jede. Za to su joj ruke neupotrebljive. Sa njom imam dve omiljene igre: prva, ”avioni sa hranom” , a druga ”trcanje kroz hodnike”.

Avioni su, ako se sećate, igra smišljena za decu koja nemaju bas apetita. Kasicica, sa hranom se drzi u ruci i njom se kruzi oko usta deteta uz imitiranje zvuka aviona. Time se podstice zainteresovanost deteta i pojacava volja za hranom. U GRETINOM i mom slucaju igra je ista, samo je cilj malo drugaciji. Ovde je cilj da se ja zabavim jer je njen apetit veoma dobar, te za ovim nema potrebe sto se nje tice. Ali, iz mog ugla hranjenje pacijenta je veoma dosadan cin tako da ga pokusavam uciniti zanimljivim. GRETE otvara sirom usta zeleci zalogaj; ja ga na kasicici priblizim, i kad ona hoce da zagrize, u poslednjem trenutku ja se odaljim i ona ostane bez zeljenog zalogaja. Tako se ja i GRETE igramo.

Druga igra da prekratim vreme s njom je ”trcanje kroz hodnik”. To bas nije pravo trcanje, vec brzi hod kojim ja pridrzavajuci je koracam kroz hodnik sa njom veoma brzo. Ona biva posle desetak metara umorna, a Boga mi i pomalo uplasena, ali u principu mislim da joj to prija jer je u zivotu bila sportski tip koji je u sesdeset i nekoj godini skijala na vodi, a i sada voli prosetati.

Cesto se GRETE u tim setnjama spotakne ili saplete i padne na pod, ali retko se kada povredi i nikad ne obeshrabri, vec iznova ustaje i seta. Ipak je potreba za kretanjem jedna od osnovnih fizioloskih potreba – bila GRETE nje svesna ili ne.

I sad posle mesec dana rada sa njima dok ovo pišem, kad bi trebao na ceduljici da opisem ove žene za koje sam zadužen, ne bi to bolje uradio. Nadam se da neću mnogo omanuti ni kod saradnica koje su sledece na tapetu.