Crtica 14. Brko sa Šri Lanke

Crtica 14. Brko sa Šri Lanke. Fredrik Aleksandersen. KAKO SAM UČIO DA ĆUTIM. Zapisi iz prve gasterbajterske godine.

Svakog jutra gurajući kolica, natovaren sredstvima za čišćenje, metlama, krpama i đubravnicima, ulazi u kuhinju omaleni tamnoputi sredovečni čovek dok u to vreme ja uglavnom doručkujem ; pripremajući se da preuzmem svoju smenu u staračkom domu. Tiho i ćutke, gledajući da ni jednim potezom ne remeti jutarnju tišinu, on natakne krpe na džoger, savije leđa i počinje da briše pod – najpre mokrom, a onda i suvom krpom. Obučen je u belu uniformu i civilne cipele koje više priliče nekom moleru nego čistaču. Umazane i istačkane nekom belom farbom, kao da je došao da kreči kuhinju, a ne da pomete podove. Subenrahn se zove ovaj ostrvljanin sa Šri Lanke ali ga niko tako ne zove već kratko Suben. Svojim izgledom i ponašanjem tipični je predstavnik nesrećnog stranca koji odgovorno obavlja svoj posao, poniznog držanja, zahvalan za sve što mu pruža ova zemlja, ne tražeči više nego što mu je dato. Uostalom kao i većina nas gastarbajtera.

Umiljat i simpatičan Hindus, sedih brkova i nasmejanih očiju, vrlo brzo je postao moj novi „predmet“ interesovanja. Između ostalog zato sto prati tenis i interesuje ga sport a i jedina je osoba na poslu koja ima slična interesovanja kao ja , bar što se ovog malo segmenta zivota tiče.

Videvši da on strogo drži distancu prema svima, te da se odnosi prema svom poslu kao prema svetom i uzvišenom činu, ne želeći da prekine taj ritual ni po koju cenu, rešio sam da ja budem taj koji će prekinuti taj lanac ćutanja. Obratio sam mu se jednog jutra posle mangupskog pozdrava, koji se svodio na klimanje glavom uz blag osmeh i namigivanje.

– Kako je !? – pitah kao zaverenički.

– Šta ima ?

Nije mi odmah odgovorio, kao da je bio pomalo iznenađen mojim pitanjem. Pauza je bila kratka, ali dovoljno duga da ja počnem da sumnjam u ispravnost ovog mog postupka. Možda bi bilo bolje da ga ne uznemiravam dok radi svoj presveti posao i dok može neka od šefica da nas čuje,, pomislih. Verovatno mu je to problem jer kao da prošaputa izvinjenje pogledom.

A ŠEFICE ne mogu biti pitomije i jedva čekaju da čuju naše glasove, meni se čini. Kao da celo odeljenje čeka da neki muškarac progovori a niko se od nas ne oglašava.

Šta da radimo, stidimo se naseg znanja jezika i to nam pravi veliku problematiku.

Zato se zaverenicki srećemo po skrivenim ćoškovima odeljenja da prozborimo poneku o sportu i politici, kao da planiramo atentat na minista zdravlja Norveške.

Ipak odgovori Suben, glave spuštenu, zureći u pod, kao da gleda kroz mikroskop, tražeći nevidljive čestice prašine.

“ Dobro, dobro. Dobro sam. “ – reče konačno.

– A odakle si? – provali iz mene pitanje, kao iz topa!

Opet pauza, ovaj put malo duža – to jest dosta duža.

– Ja sam sa Šri Lanke – konačno je progovorio, pomalo stidljivo, sa oklevanjem.

– Šri Lanke ! – ponovih njegove reči, glumeći iznenađenje.

Konačno me je pogledao.

Ovaj put, prvi put, njegov pogled je odražavao mnogo više od uobičajene ljubaznosti svojstvene svim Hindusima. Bio je to pogled pun sete; naslućivao sam da iza tog pogleda stoji jedna tužna ljudska priča, puna lomova, potresa, kratkih momenata sreće i dugih perioda teškoća i usamljenosti.

Viđao sam ponekad takav odraz na mom licu u ogledalu.

Nisam se prevario.

Suben je, da skratim, bio izbeglica sa Šri Lanke, ostrva koje leži odmah ispod indijskog podkontinenta. Naseljena je stanovništvom različitih veroispovesti, i kao po pravilu, puna je verske netrpeljivosti. Budisti su ti, koji svojim zemljacima Hindusima, ne dopuštaju sva prava koja sebi dozvoljavaju.

Ta nejednakost je, po priči mog sagovornika, dovela do formiranja studentske organizacije Tamilskih Tigrova.

Suben već osamnaest godina živi u Norveškoj.

Kada sam ga pitao putuje li kući, odgovorio mi je da je ovde u Oslu njegova kuća, da on ovde živi.

– Prepostavljam da jedva čekas odmor pa da putujes na Sri Lanku? Mora da ti nedostaje ? Bila je to više konstatacija nego pitanje.

– Šri Lanka nije moja zemlja – reče on vrlo odlučno, ali sam ipak osetio lagani drhtaj u njegovom glasu.

– Norveška je moja zemlja ! – povisio je ton.

Potpuno neočekivan odgovor s obzirom da je do tada nekako sa ljubavlju pričao o domovini.

Ovakve izjave u meni uglavnom bude sumnju i radoznalost da otkrijem šta je pozadina ovakvog stava.

Često su takvi stavovi čisto pravdanje sopstvenog boravka u tuđini ili izraz bunta protiv režima u otadžbini.

U svakom slučaju, ja sam poslednja osoba na svetu koja bi mogla da mu sudi po tom pitanju. Razumljivo mi je da se čovek razočara i u sina ili u ženu, pa da ih se odrekne.

Zašto se onda ne bi mogao i odreći svoje otadžbine ?

Na svako moje sledeće pitanje, Suben se sve više prepuštao emocijama, lagano se otvarajući kao lotosov cvet – što bi rekli Hindusi.

Na veoma lošem norveškom, počeo je da mi priča o nastanku sukoba između Hindusa I Budista. Tamilski Tigrovi su iz studentske organizacije koja se borila za prava Hindusa da studiraju na svom jeziku, ubrzo prerasli u masovan pokret, pa u paravojnu silu koja se suprostavila vladi Indije i njenoj politici. Uspostavila vlast u delu Sri Lanke i računa se da su napravili prvu država u državi.

I eto recepta za sukob, rat, stradanja i Subenov dolazak u Norvešku.

Tamilski tigrovi piše u novinama ovih dana “ Moraju u gerilu ponovo ! “ Indija je povratila vlast. I eto ga razlog više za Subenovu pripadnost ovde.

Ništa tu ne ostaje nejasno, samo ako se malo bolje promisli. Subena i njemu sličnih na ovom svetu ima u izobilju; svako mesto na planeti u kome se nešto „kuva“, rađa svakog dana „novi talas Subenova“.

– Ostajem ovde – pomirljivo reče on, svestan da je to konačna odluka. To razum, koji je pobedio njegovo srce, govori iz njega.

Da li je u pravu, da li je to ispravna odluka, ne znam.

Naša komunikacija je više ličila na razgovor učenika i profesora, nego na razgovor dva imigranta u stranoj zemlji. Suben se svojski trudio da mi objasni sve moje nedoumice oko Tamilskih Tigrova, kao da time želi sebi da potvrdi svoju konačnu odluku o ostajanju u tuđini.

Na kraju krajeva, Norveška za njega predstavljala tuđinu ali i sklonište.

„Stvar odluke“, mislio sam….“ a opet, može li čovek tako nešto odlučiti?“, pitao sam se.

I evo njega ovde u staračkom domu, posle ko zna koliko peripetija..

Brkati Hindus okružen, kao i ja, ženama i bolničarkama. Kao i meni, žena mu je šefica.

On misli da nije pametno davati vlast ženama, jer one žele da se što više pokažu. To je siguran put ka tome da postanu surove. Ali morao sam provesti 3 meseca sa Subenom da bi se on usudio uopšte izgovoriti ovako nešto u najstrožem poverenju.

Moj novi prijatelj Hindus nosi hrabro svoje breme: teret izgubljenog rodoljublja i zaboravljene domovine.

Zavidim mu na tome.

Potajno se divim njegovom trpljenju višegodišnjeg proterivanja i ugnjetavanja u domovimi i predanosti poslu čistača.

Još više se divim njegovoj odluci da Norveška bude njegova nova domovina. Vidim da on čvrsto veruje u to. Zbog toga verujem i ja da ću putovanje ka Norveškoj barem nazivati odlaskom kući iako znam unapred da to neće ići lako dok i jedno crnogorsko krvno zrnce ima u meni.

Ali, ipak, pitam se ponekad u razgovoru sa samim sobom:

“Može li se ljubav prema nekoj novoj državi stvarno osetiti ili je to samo opravdanje za boravak u njoj a istovremeno i nezadovoljstvo svojom domovinom ?“