Crtica 2. Rema iz Ugande

Fredrik Aleksandersen, Crtica 2. Rema iz Ugande i prvi radni vikend. KAKO SAM UČIO DA ĆUTIM .

Treca nedelja na poslu. Radni vikend. Nema sefica. Sefovi na mom spratu ne postoje. Inace, muskaraca na mom spratu, dementnog odeljenja u Starackom Domu na Severnoj Plazi ( Nordstrand ) u Oslu, skoro i da nema. Mogu se izbrojati na prstima jedne ruke, stolara, kome je cilkular odfikario dva prsta J Ukupno nas je troje : Ja, princ Mozes negovatelj iz Nigerije i Kiro bolnicar iz Australije.

Prvi put u zivotu sedim nasamo sa nekom Afrikankom koja mi je koleginica na nekm poslu. I to jos iz Ugande. Ustvari ja po prvi put u zivotu imam posao. Pitao bi je mnogo toga pre svega o Idi Aminu i njenom misljenu o bivsem diktatoru ali se ne usudjujem. Moj norveski je izuzetno los po mom misljenju, a ne bi da ispadnem smesan i jadan u drustu osobe sjajnog dupeta kao sto je Rema. Obavismo prvih sat vremena posla koji je psiho-fizicki malo naporan pa zatim, sedosmo. Uzesmo novine u ruke, napravismo sebi dorucak, posluzivsi se friziderom krcatim svakakve hrane namenjene stanovnicima doma. Napunismo case i solje djuseva, vocnih jogurta, cajeva i kafa. Zavalismo se u sofe i pocesmo tako da cutimo tek ponekad prekinuvsi cutanje nekim kratkim pitanjem i jos kracim odgovorom.

Sa sigurnoscu tvrdim da se nikada do sada u zivotu, nisam tako prijatno nacutao, ni sa kim.

Cutim i zamisljam njeno putovanje iz Ugande u Norvesku. Znajuci ponesto o Ugandi i pustajuci masti na volju, pada mi na pamet sledece; Bezanje iz rodne kuce, transport nekim kamionetima, putevima punih nekakvih barikada, naoruzanih paravojnih formacija, sekti , regularne vojske , bandi… Prelazak preko Sredozemnog mora, splavovi, trosne ladje …. Rema sa malim detetom u borbi da sebe i njega prehrani. Zatim, kolone zena sa decom u redu ispred ambasada, pa potom, na aerodromu ista slika. Dolazak u Norvesku, smestaj u prihvatilistima za azilante. Centar za azilante prepun nesrecnih ljudi iz celog Sveta. Prognani ljudi ostali bez prijatelja , porodice, domovine i jos ko zna cega. Sada u stranoj zemlji, predani na milost i nemilost ljudima ciji jezik ne poznaju a koji od njih pomalo i zaziru. Ne zna se kome je teze i ko se koga vise boji. Prognani milosrdja domacina ili prihvatioci naravi izbeglih. Sve je izgubljeno ili skoro sve.

Al` je glava na ramenima.