Crtica 4. Vozač sa, a bez dozvole

Kada čovek uradi sve što je u njegovoj moći da stigne do cilja, i u tome ne uspe, može sebi reći: „Ipak to beše veliki poduhvat.“
Ovako, ili nešto slično, rekao je Blez Paskal, čuveni francuski prirodnjak i filozof.
Podsećanje na ovu njegovu misao mi veoma pomaže danas — danas kada sam doživeo još jedan u nizu poraza, otkad sam u ovoj zemlji, ipak moram reći, delom umišljenih ljudi.

Taj poraz je, u stvari, neuspeh pretrpljen padom na polaganju vozačkog ispita. Ne bih ulazio u instruktorove razloge i procene po kojima je utvrdio da ja nisam neko ko bi trebalo da dobije vozačku dozvolu, koju ja, zamislite, već imam.

Ta vozačka se ne priznaje u Norveškoj, te moram praktični deo ispita ponovo polagati kod Norvežana. To mnogo toga govori o tome kakvo mišljenje norveške vlasti imaju o nama Balkancima; za šta nas smatraju — nas, i države odakle dolazimo. O tome možda nekom drugom prilikom, a sada se vraćam na moj slučaj.

Rekoh da neću navoditi razloge za instruktorovo nezadovoljstvo mojim šoferskim veštinama, ali ću zato navesti moje razloge za zadovoljstvo samim sobom na tom ispitu, te će tako moje subjektivno samozadovoljstvo biti prekor za njegovu ipak uvrnutu procenu greški koje je on primetio.

Mnogo toga što u prethodnom mesecu od norveških reči o pravilima saobraćaja nisam znao — sada znam. Istovremeno, sam ono što sam pre znao o pravilima saobraćaja ponovio, nakalemio na ovo što sam u ovom mesecu naučio na norveškom jeziku, i prezentovao na polaganju. Raznorazne reči i izrazi u vezi ograničenja, mimoilaženja, uključenja i isključenja iz saobraćaja — deklamovao sam kao pesmu. Usput sam toliko bio svojom vožnjom zadovoljan, čak i dirnut, da sam zamalo zaplakao od radosti i samooduševljenja. U trenutku kada sam parkirao auto i bio upitan kako bih sebe ocenio, jedva sam se suzdržao da ne stisnem pesnicu i kažem: „Instruktore, verujte mi, nikad nisam opreznije vozio u životu, i ne verujem da ću ikada ponoviti ovakvu vožnju.“

I ne bih slagao da sam tako rekao. Usresređenost na dešavanja na putu i pored njega, pažnja pomešana sa ležernošću iskusnog vozača — sve što zaista nisam bio — uspeo sam da budem u poslednjih sat vremena.

Ma, šefe – ne želim da budem profesionalni vozač jaja, bre. Ja ću samo tu malo da po gradu da se vozikam i to je to.

Ali, instruktor se nije dao prevariti. Ne bih rekao da je to zbog moje loše glume, već više zbog umišljene veličine koji pridaje svom pozivu i delom podcenjivačkog načina procenjivanja mojih sposobnosti za volanom.

Verujte mi, ne preterujem, već pokušavam razumno i hladne glave da progovorim o svom porazu. Kada bih hteo da preterujem i počastim instruktora nekim pogrdnim izrazom, rekao bih sledeće: čovek koji me je ocenjivao je jedan obični podmukli gad, koji podseća na sve one sitne duše, male ljude, koji, kada neku malu vlast i mogućnost odlučivanja dobiju, misle da poseduju natprirodne ljudske sposobnosti i da im niko nije dorastao ili ravan. Male nakaze, nesvesne svoje nakaradnosti i svoje umišljene veličine i važnosti. Ljudi kojih se gadim, od kojih zazirem, a istovremeno i sramim što istom rodu pripadam. Sramota da se neko takav uopšte može nazvati čovekom. Čovekom koji je razumno biće, sa svim svojim manama i vrlinama koje mu kao takvom biću pripadaju, i koje, dok nosi to ime (na neki način), treba da neguje.

No dobro, vratimo se opet meni, a tog nesretnog pripadnika ljudskog roda, otelotvorenog u liku kontrolora za neku procenu, prezrimo i prepustimo zaboravu kojem smo svi mi izloženi, a pogotovo ništarije, zajedljivci i zloće njegove sorte. Ili ipak da se vratim njemu još na sekund, da ga ocrnim, opsujem i ispljujem, i još neku klevetu toj prokletinji izreknem. Neka, neka, možda malo kasnije. Možda se malo kasnije vratim tom tikvanu, tom zluradom smetenjaku, toj mongoloidnoj glavudži…

Ne, dosta!

Ipak čovek treba da se pazi i da ne zamrzi te i takve ljige, već da ih prezre, kao što oni i zaslužuju — ništa više od toga.

Ote mi se uzdah iz grudi i odmaknuh rukom kada čuh od drugara da je i on oboreni na polaganju za vozačku dozvolu. Bi mi iskreno malo lakše, a istovremeno bejah još uvereniji da me moj lični doživljaj nije prevario.

Neko vreme nakon toga čuo sam da su mnogi sa Balkana pali vozački ispit u Norveškoj prvi put. To me podseti na rečenicu iz filma „Made in YU“, kada Manda kaže svojoj braći: „Da vam mene nije bilo, još biste volove ćerali, a sad se u Volvoima vozate!“
Te se i zapitah, za ime Boga, da nismo na zaprežnim kolima polagali u EX-YU, a da smo možda zaboravili, pa nam Norvežani sada otvaraju oči i upućuju u tajne veštine rukovođenja i upravljanja automobilima.
More, da ne kažem šta…

Epilog:

„Očajavati i nadati se — takav je život“, kaže Ivo Andrić. Ja ipak, kao neko ko je navikao da sam sebe ocenjuje, ne tražeći neko posebno priznanje, trebalo bi da budem jednim delom zadovoljan. Nešto novo sam naučio, svojski se potrudio da to prikažem i pokažem sebi i drugima. Pa, Bože moj, ako se nekom čini da to nije dovoljno, to je tuđe mišljenje koje na mene ne bi trebalo da ostavi značajniji trag. Ja, duboko u sebi, treba da budem na sebe ponosan. To što se nije dobila potvrda apsolutno ne bi smelo biti mera moga znanja.

Pa sada, ako bih se malo više mangupirao i filozofirao, mogao bih reći da mnogi veliki znalci nisu nailazili na razumevanje i priznavanje okoline, pa ih to nije učinilo manje vrednim nego što su oni zaista bili. Puna je istorija ljudskog roda takvih (šofera) čiju vrednost ljudi nisu znali da odmere pravilno. Malo više nerava i novca je potrošeno, ali — Bože moj, idemo dalje. Sutra je novi dan, a ovaj ću gledati da što pre zaboravim i prepustim zubu vremena. Nadam se da će taj zalogaj biti veoma mali za jednu moćnu vilicu kao što je vreme. Laku noć i lepi snovi, šoferu sa, a bez dozvole.