Crtica 1. Korak napred, nazad dva
Crtica 1. Korak napred, nazad dva
I tako se ja u svojoj trećoj deceniji života otisnuh u svet da tražim nešto što i danas, posle pola godine života u Norveškoj, ne znam šta je.
Tražio sam posao, prvih dana intenzivno, a potom sam intenzitet smanjio, jer se nisam baš najbolje snalazio u prostoru. Bukvalno sam tumarao, pomiren sa sudbinom da posao neću naći, a opet imati dobro opravdanje kod roditelja, jer sam tri meseca (koliko je trajala moja job-searching viza) uporno tražio posao. Majka će reći: „pokušao je“, otac će reći: „nesposoban“, ali to neće biti ništa što nisam i pre čuo.
Međutim, nađoh posao, posao koji sam poznavao još manje nego što sam poznavao norveški jezik (a koliko sam poznavao jezik, naslov vam može reći nešto više o tome). Učio sam ga devet meseci, dok sam u staračkom domu u Risnu volontirao četiri dana, šetkajući se u lekarskom odelu, po odeljenjima kao direktor ustanove.
Inače, po struci sam student, koji je studirao tri fakulteta, veoma neuspešno. Sa trogodišnjom višom školom je išlo nešto bolje, hoću reći, završio sam je uspešno i USPEO U ŽIVOTU!!!
Da tražim posao posle dvanaest, trinaest godina mukotrpnog i iscrpljujućeg studiranja, nije mi padalo na pamet.
Taman sam se fino organizovao: ustajanje, doručak, novine (kad kažem novine, mislim „Politika“), učenje norveškog jezika, džoging, ručak, popodnevni odmor, pa pijančenje ili trežnjenje, zavisno šta sam prethodnog dana radio. Čekajući tako da se proda neko imanje, uzmem svoj deo kolača i uživam u preostalom delu života. Porodična penzija, kako sam nazvao mesečna primanja od roditelja, najčešće od majke, redovno su stizala.
Majka je, inače, svoju platu slala za mene i mlađeg brata koji je u početku krenuo mojim stopama, ali je ipak otišao „stranputicom“, tako da će verovatno posle 8–9 godina studiranja završiti fakultet.
Ta takozvana porodična penzija bila je dovoljna da podmiri moje troškove. Ušuškan u tih 250 evra i jorgan u svom stanu, puštao sam godinama da život teče mimo mene, okupavši se povremeno u tu reku života, a, Boga mi, ponekad hvatajući i maticu, puštao da me nosi. Retko sam plivao, a iznenada treba plivati, u život se uključiti.
Raditi, sarađivati, zarađivati, pa na kraju i trošiti. Ajde da ne preterujem za onaj poslednji deo, trošenje sam i poznavao. Bili smo poznanici, čak i dobri prijatelji kroz drugu i treću deceniju mog života, ja i robno-novčana razmena.
No dobro, idemo dalje… Gde smo stali? Nemam pojma. A da, kod „raditi, sarađivati“…
Dva završena kursa norveškog jezika i nijedan jedini dan radnog iskustva bili su moji aduti.
Nekom srećnom okolnošću, ja i „elegantno popunjena šefica“ mojih godina, našli smo zajednički jezik „pod intervjuom za posao“. Ja sam ćutao, pozirao i kratko odgovarao sa DA ili NE, a ona me pitala mnogo toga što ja nisam razumeo.
Radost zbog nađenog posla je tako izazvana. Ne sluteći kakvi mi izazovi predstoje, radovao sam se naredna dva meseca dok sam čekao odobrenje da započnem radni vek, tj. radnu dozvolu, kako se to već zove.
Da čovek mora dobiti dozvolu od nekoga da bi počeo da rmbači i još da bude zahvalan — da nije malo mnogo?
No, tako to biva.
Prvi dan na poslu je bio pravo otrežnjenje za mene. Otvorio mi je širom oba oka. Dobro sam prošao kad mi ne ispadoše i kad ih tada ne izgubih. Da kucnem u drvo, služe me i dalje.
Iz debele životne hladovine u kojoj sam obično odmarao i čekao roštilj, prebačen sam pravo na — roštilj, roštilj života.
Možete li da zamislite početak na poslu na kome nemate nikakvo iskustvo i na jeziku koji poznajete kao što poznajete svog pokojnog dedu, koji je umro pre nego što ste se uopšte i rodili.
Da, znate ga sa fotografija i malo su vam pričali o njemu. Toliko je i moje znanje jezika bilo: malo su mi pričali o njemu na časovima, a sa slika iz atlasa poznat mi je oblik države.
A da — čuo sam i da je zemlja dobra za život, kao što sam i za dedu čuo da je dobar čovek bio.
Da li vam je poznat osećaj kad imaš toliko toga da pitaš, kažeš, prokomentarišeš, a ne usuđuješ se? I to nije nešto što je kratkog veka već nešto što traje i traje…
I kol’ko će još, Bog sam zna.
Prvi dan na poslu je počeo kao i svaki naredni radni dan, predajom raporta. To je jedan veoma ozbiljan razgovor između osoblja, bolničara koji završavaju smenu i negovatelja koji počinju svoj radni dan. Tema raporta su stanovnici doma i dešavanja u vezi sa njima tokom prethodne noći, odnosno prethodne smene, u kojoj su ovi koji pričaju (predaju raport) radili. Ovaj razgovor je jednim delom razuman i sastavljen od kratkih izveštaja o tome ko je od „starina“ spavao, ko je bio budan ili se probudio, pa opet uspavao, imao bolove, bio nemiran ili agresivan. Drugi deo raporta je neka nebitna informacija, pitanje ili anegdota koja se desila u prethodnoj smeni.
Kao i u mnogo čemu, tako se i tokom primo-predaje raporta u ovoj zemlji preteruje. Tako se tokom promene smene može čuti da li se neko usrao u pelene, ili se pored pelena usrao i u gaće, odnosno da li je imao stolicu ili se baš ispraznio. Pa onda dalje, da li je baba od 90-tak godina pojela jedno parče hleba ili cele tri polovine parčadi. Čuda li velikog da starca od 80 godina boli malo stomak. Da nije, kumim te Bogom, kakva bolest napala tu mladiku, tu makanju, a život je tek pred njim. Šta li će kukavac da radi, kad ga već u ovim godinama boli stomak. Na mukama će za života biti.
Sad i ja preterujem i karikiram, ali može mi se. Verovatno sam malo ljubomoran, jer mene niko ne pita kako mi je, niti se imam kome požaliti.
Malo što sam ja od toga što su oni pričali tokom raporta tada razumeo, a i sada kad ovo žvrljam nije bolje. Pa šta sam radio? Pozirao, odnosno sa prividnim interesovanjem značajno gledao osobu koja priča i pokušavao da na osnovu izgleda te osobe stvorim neko mišljenje o njoj i tako ubijem vreme i, naravno, molio Boga da mene niko ništa ne pita. Tako su i ove crtice nastale kao plod mog nerazumevanja jezika i želje da svoj mozak malo zaposlim, da ne bih izgledao kao najgluplji čovek u prostoriji.
Nije da nisam, u početku sam kao strpljivi slušalac pokušavao da dokučim o čemu pričaju, ali džaba ti strpljenje, burazeru, kada reči ne znaš. Možeš biti satkan od strpljenja, nema vajde. Za to je potreban rad na jeziku i strpljenje. Drugim rečima, vreme i trud. A ja u najboljim godinama, nit’ mi se uči, nit’ imam vremena.
Sve dok nisam bio upitan za nešto, ja sam zamišljao žene koje rade sa mnom. Zamišljao njihova detinjstva ili sadašnji položaj, događaje koji su prisilili koleginice da napuste rodnu grudu i presele se u stranu zemlju u potrazi za srećom ili korom hleba. A siguran sam da su sve nekom mukom prinuđene dospele ovde. Bilo mi je potrebno da žalim nekog drugog da bih sebi olakšao, odnosno da ne bih sebe sažaljevao. Dakle, tražio sam jadnije od mene.
Norvežanke su već druga priča.
Ne bi rek’o da je ijedna od njih prisiljena da radi ovo, ali navika, solidna zarada ili nezainteresovanost za nekim usavršavanjem drži ih ovde u staračkom domu. Verovatno bi većina njih tražila neki drugi posao, iako o tome ne govore ili govore, a ja ih ne razumem. Zaista ne verujem da bilo ko može naći izazov u ovom poslu. Barem se meni mladom tako čini.
Evo baš sad mi ode pogled na neku cedulju sa stanovnicima doma koju sam napisao u prva tri dana obuke, pa možda baš da počnem od tog trenutka.
Nekoliko norveških imena sam čuo pre pisanja te cedulje i kad bih rek’o da su prva, lagao bih. Ali to su sigurno prva norveška imena koja je trebalo zapamtiti, jer žene sa kojima sam radio imaju na uniformama pločice sa svojim imenima, tako da ih nisam morao pamtiti. Imena korisnika doma sam morao zapamtiti, jer kako im se, zaboga, obratiti, a ne znam im ni imena.
Kako da znam u kojoj sobi koja spava ako ne znam kako se zovu. I opet sve žene na mojoj grupi. Ne baš žene, više — starice, ali opet kažem: „što je mnogo — mnogo je.“ Koleginice i starice.
No dobro, žene nisu problem ovde, već je problem kako imena tih žena zapamtiti, kako znati koja u kojoj sobi spava, i na kraju — kako prepoznati ženu koja se zove tako i tako. Kao plod mog interesovanja za tu temu nastala je i ta cedulja. Na njoj je, pored broja sobe i imena dotične starice, stajalo i nešto što mi je upalo u oko, a moglo bi biti tzv. memorijska kuka. Papirić je izgledao ovako:
301 ELSA — nervoza,
302 INGEBORG — što se moli Bogu,
303 INGA — mirna, prvu si je stelovao (presvukao, zaprao, promenio pelene),
304 JUDIT — bolovi u stomaku,
305/1 JORUN — lakirani dugi nokti,
305/2 ÅSE — nasmejana,
306 ASTRID — što pljucka stalno,
307 GRETE — kriva
To je bio papirić. Pa hajde sada da ga malo pojasnimo.
301 ELSA — nervoza
Zašto nervoza? Pa zato što gospođa teško podrhtava i ta slabost joj izaziva nemir, koji ona u svojoj glavi pretvara u agresivnost ili strah. Prepuna je Elsa nakupljenog nezadovoljstva i iz nje izbija tvrdoglavost pubertetlije. Upućuje mi često uvrede, ili mi prebacuje za nešto. Njen pogled je pogled čoveka koji gleda nemoćno, ali preko; međutim, prevario bi se neko ko bi sudio njoj zbog toga. Ja prema njoj osećam neku mešavinu simpatije, podrugljivosti i sažaljenja. U nekim trenucima mi je toliko zabavno sa njom da joj sve opraštam, na kec.
302 INGEBORG — što se moli Bogu
Debela stara žena koja priča kako je celog života bila vitka. Čuvši njenu životnu priču od koleginica, ja je u kratkim crtama prenosim na papir. Nije se udavala, živela sama ceo život, po struci knjigovezac, po dolasku u dom prodala stan i dobar deo poklonila crkvi. Ili nije imala kome, ili je mislila da niko nije zaslužio, ili nešto treće. Mislim da pripada onoj vrsti ljudi koja se pod starost umili i spusti gard, pogođeni bolešću, u strahu za svoju dušu i njene bestjelesne puteve nakon smrti. Vreme za koje INGEBORG zaboravlja je jedan minut, a voli da se raspituje po pravilu za iste stvari: gde sam ja, kad ću kući, verujem li u Boga, kako se zovem i još par pitanja koja ona vrti u krug.
Pa ti odgovaraj, sokole, i umiruj dušu ženi kojoj je utešna reč česta potreba. Nešto više o tome kako sam merio da INGEBORG zaboravlja stvari u roku od jednog minuta, naći ćete kasnije u ovoj svesci.
Mnogo gastarbajtera sa Balkana bi trebalo koristiti metode koje sam primenjivao na dementnom odeljenju staračkog doma Severni Pašnjak (Nordseterhjemmet) na Severnoj plaži (Nordstrand) u Oslu.
303 INGA — mirna, prvu si je stelovao (presvukao, zaprao, promenio pelene)
Ne sećam se sada dok ovo pišem da sam je prvu „stelovao“. Ali ako sam — neka sam, jer je ova žena za saradnju najlakša. Mirna, dementna i pokretna. Jede i spava. Ponekad se tako nasmeje nekoj budalaštini koju ASTRID ili INGER naprave, da joj suze poteku. Tri stvari je zanimaju: hoće li biti grmljavine? Da li joj je kosa očešljana? Koliko je ljudi u prostoriji u koju odlazi?
Kafu ne odbija. Ako bih već morao da bolujem od ove „neljudske bolesti“, poželeo bih da budem kao INGA.
304 JUDIT — bolovi u stomaku
Miss JUDIT LAJN, tako sam je zvao, jer joj je prezime Lein. Bolovi u stomaku, za koje nisam siguran da li su stvarni ili umišljeni. A i nju sam jednom prilikom čuo kako konstatuje da ni ona ne zna da li je boli ili joj se samo čini. Ne prođe dan da se ona ne požali na stomačne tegobe, a na poslu ženice pričaju da čak ni na venčanje svoje ćerke nije otišla zbog bolova u stomaku. Dok ostale babe na mom odeljenju jedu u kuhinji, ona obično obeduje u svojoj sobi. Pokretna i veoma agilna, a desi joj se da ceo dan provede u krevetu. Kolege kažu da ima zanimljive komentare pa im je draga zbog toga, ali ja je slabo razumem, tako da je samo simpatična i ni po čemu je ne mogu izdvojiti.
305/1 JORUN — lakirani dugi nokti
Prema ovoj ženi imam neko čudno poštovanje. Valjda zbog njenih negovanih dugih crvenih noktiju. Tiha starica, damskog držanja. Malo pita, malo jede, sama obavlja svoju ličnu higijenu i ponaša se kao da ne postojim. Ne može bolje. Veoma zahvalan pacijent, ako se uopšte neko takav može nazvati pacijentom.
305/2 ÅSE — nasmejana
Nasmejana stara ženica, kratke kose, uvijena u viklere, širi stalno oko sebe neki čudan miris laka za kosu ili frizerkinog skorašnjeg rada. Nekih kovrdži koje odvratno mirišu na neku hemiju iz frizerskog salona. Kasnije sam saznao da se to zove permanent. Nasmejana, bez ikakve potrebe za pomoću, rešava ukrštene reči i baulja okolo, brbljajući nešto stalno i komentarišući sve i svašta. Verovatno tako već godinama pokriva svoju demenciju. Njena ćerka, prototip njen samo četrdesetak godina mlađi, često dolazi u posetu, raspitujući se za majku i rešavajući ukrštene reči sa njom. Izuzetno prijatna ženica koja, imam neki osećaj, ovde nalazi neki svoj kutak za odmor i druženje sa majkom, tako da ne volim da ih uznemiravam, ama uopšte.
306 ASTRID — što pljucka stalno
Bivša balerina, izuzetno pokretna — a nema. Nema zube, pa je to verovatno razlog što joj pljuvačka curi često niz bradu. Sa pljuvačkom se često igra tako što je razvlači između prstiju, usisava ponovo u usta, ili brzo izdišući vazduh prska pljuvačkom sve okolo. Pored igara sa pljuvačkom, lupa rukama o sto ili o butine, udarajući neki jednostavan ritam. U pauzama između lupanja i igranja sa pljuvačkom, ako je malo uznemirim ili sednem na neko mesto sa koga ona gleda u nešto njoj interesantno, na licu joj se pojavljuju grimase od kojih ja često prasnem u smeh. Prava komedija nastaje kada ASTRID sedne za sto pored INGEBORG i INGE. Odnos između njih tri se tada pretvara u odnos između roditelja i neposlušnog deteta. Dok INGEBORG ljutito uzvikuje: „Prestani da lupaš!“, „Issssss!!!“, „Ne igraj se s pljuvačkom!“, ASTRID nastavlja svoju igru ne obazirući se na pridike sa susednog stola. I u tim trenucima se smejem do suza. Da nje nema, na poslu bi bilo mnogo dosadnije. Kao što se ona igra sa pljuvačkom, tako i ja volim da se poigram sa njom. To nju malo uplaši, ali, znajući da to sve radim iz milosti, ne izaziva grižu savesti kod mene. Štipanje i razvlačenje obraza su mi omiljena zabava sa ASTRID. Njeno lice u tim trenucima poprima čudan izraz, iškolači oči i ubrzano diše.
307 GRETE — kriva
Mila starica koja izgleda kao znak pitanja. Gretu, kao i Elsu, posećuju svaki drugi dan na smenu sin i ćerka. Te posete mi povećavaju obaveze na poslu, jer se tada moram uozbiljiti i izigravati neku zaposlenost. Izbegavam ih, što zbog stida koji u meni budi nepoznavanje jezika i nerazumevanje pitanja ili obaveza koje prema njihovim roditeljima imam. Iako su izuzetno prijatni ljudi, daleko od toga da se radujem njihovom dolasku i da ih sa nestrpljenjem iščekujem, već naprotiv, jedva čekam da im vidim leđa.
No da se vratim na ovu staricu koju krase sledeće osobine. Gunđanje i isprekidano mumlanje sebi u bradu meni su tako dobrodošle, da mi je ona, pored Inge, najmiliji pacijent. Jednostavan je razlog zašto mi je toliko mila — ne zna da govori, ne razumeju je ni Norvežanke, a kamoli ja. No, pokretna je GRETE, noge joj dobro služe za razliku od ruku. Ne, nisu joj ruke nepokretne — ona ih pokreće, ali se ne služi njima dok jede. Za to su joj ruke neupotrebljive. Sa njom imam dve omiljene igre: prva, „avioni sa hranom“, a druga „trčanje kroz hodnike“.
Avioni su, ako se sećate, igra smišljena za decu koja nemaju baš apetita. Kašičica sa hranom se drži u ruci i njom se kruži oko usta deteta uz imitiranje zvuka aviona. Time se podstiče zainteresovanost deteta i pojačava volja za hranom. U Gretinom i mom slučaju igra je ista, samo je cilj malo drugačiji. Ovde je cilj da se ja zabavim, jer je njen apetit veoma dobar, te za ovim nema potrebe što se nje tiče. Ali, iz mog ugla, hranjenje pacijenta je veoma dosadan čin, tako da ga pokušavam učiniti zanimljivim. GRETE otvara širom usta želevši zalogaj; ja ga na kašičici približim, i kad ona hoće da zagrize, u poslednjem trenutku ja se udaljim i ona ostane bez željenog zalogaja. Tako se ja i GRETE igramo.
Druga igra, da prekratim vreme s njom, je „trčanje kroz hodnik“. To baš nije pravo trčanje, već brzi hod kojim ja, pridržavajući je, koračam kroz hodnik sa njom veoma brzo. Ona biva posle desetak metara umorna, a, Boga mi, i pomalo uplašena, ali u principu mislim da joj to prija, jer je u životu bila sportski tip koji je u šezdeset i nekoj godini skijala na vodi, a i sada voli prošetati.
Često se GRETE u tim šetnjama spotakne ili saplete i padne na pod, ali retko se kada povredi i nikad ne obeshrabri, već iznova ustaje i šeta. Ipak je potreba za kretanjem jedna od osnovnih fizioloških potreba — bila GRETE nje svesna ili ne.
I sad, posle mesec dana rada sa njima, dok ovo pišem, kad bih trebalo na ceduljici da opišem ove žene za koje sam zadužen, ne bih to bolje uradio. Nadam se da neću mnogo omanuti ni kod saradnica koje su sledeće na tapetu.